петак, 23. јануар 2015.

TEŠKA MUKA.Pećina koja je preuređena

 Teška muka

Kada se Milašin Stojanović iz Panjevca kod Despotovca, koji je od 1989. godine radio u kantonu Uri Aldorf u Švajcarskoj, 2000. godine vratio u zavičaj, jer je otišao u invalidsku penziju, najviše vremena provodio je u Vukovačkom potoku, šumi sa stoletnim stablima i opijajućim mirisom bagrema. Za 13 godina napravio je tu neobičan kompleks za odmor koji je nazvao Teška muka.


Milašin sa zubima medveda iz pećine
Njegov ranč nalazi se daleko od gradske vreve, drčanja poljoprivrednih mašina i, posebno letnjih vrućina, jer je ovde uvek hladnije za 15 stepeni. Mnogi su mu rekli da sam je za velike pare koje je uložio mogao da kupi stan u Beogradu ili vikendicu u nekoj banji, ali tamo nikada ne bi imao ono što je upravo po njegovoj meri.

Kuća-posao

- Obišao sam celu Evropu, ali nigde nisam našao ovo što imam ovde. U Švajcarskoj sam zaboravio da se smejem. Svi zemljaci koji su otišli u inostranstvo ili su rasturili brakove ili su im deca ostala tamo, a oni su se vratili. Tamo se mnogo štedi tako što se ljudi ne druže, nema slava, povojnica, zavetina, svadbi. Samo kuća-pos'o, kao to reče Ekrem. Ali, ne meri se sve parama. Ima nešto što je važnije od njih - kaže Milašin.
Upravo na ovom mestu svojevremeno je njegov pokojni otac Živadin napravio kućicu da porodica ima gde da se skloni od nevremena, jer je u okolini imao imanje od tri hektara.
- Tu smo i držali stoku da ne bi bila blizu kuće. Moja majka Milena umrla je na samo pedesetak metara od te očeve kućice kada se iz njive vraćala kući. Slika majke, koja je kroz ovu šumu bezbroj puta teglila džakove koncentrata na leđima, nikako me nije napuštala. Iako je udaljena samo kilometar od sela, do nje su vodile samo šumske stazice. Da bih stigao do tog mesta, guslao bih traktorom čitav sat - priča Milašin za "Vesti".

Šarani i koze

Tek kada je snahinom ocu Neđi Stevanoviću pre četrnaest godina pokazao očevo imanje, koje je bilo obraslo u korov, sinulo mu je da bi mogao da ga preuredi. Pošto zbog bolesti nije mogao da radi, njegov sin Darko, koj je ostao u Švajcarskoj, pomogao mu je finansijski. Prvo je napravio put od sela do kućice. Mesec dana su sve raspoložive mašine firme Ult iz Despotovca kopale i ravnale nepristupačan teren.

Šumski kompleks za odmor
Stojanovići su računali da će komšije koje imaju kolibe i kojima bi taj put takođe bio potreban da pomognu novčano. Svi su obećali, a onda odustali, pa je Darko uložio 20.000 švajcaraca. Pošto su često imali problema sa pijaćom vodom, a Milašin je otkrio izvorsku vodu, napravio je česmu za putnike namernike i vodu, koja ima prirodan pad, doveo do sela. Komšije su se, doduše, tada uključile, pa su troškove podelili. Onda je Darko i pored česme napravio put, koji ga je koštao 20.000 evra.
 

Pećina koja je preuređena
- Zato sam ovaj svoj raj nazvao Teška muka. Čini ga nekoliko kućica od drvenih oblica od stotinak kvadrata. Imam sobu za spavanje zimi, letnju sobu u kojoj nikada ne ložim i letnjikovac. U obližnjem jezercetu uzgajam šarane od po pet kilograma, imam ukrasne koze, dva divlja praseta, dva zeca i običnu kozu. Najvažnije je da ovde imam svoj mir - zadovoljan je Milašin.

Medved iz praistorije


Ćeze za mladence
On se tu nije zaustavio nego je bagerima proširio jednu pećinu koja se nalazi bliže selu i napravio prostor za kobilu Doru, lovačke kerove, sobicu u koju je doveo vodu. U ovoj pećini Milašin čuva fijaker i čeze u kojima vozi prijatelje pred oltar, jer kaže da nema nameru od toga da pravi biznis.

- Fijaker sam platio 1.000 švajcarskih franaka, čeze 500 evra, Doru 600 evra, a opremu za nju 500 evra. Originalno sedlo iz Belgije platio sam 800 evra da bi mi bilo udobno pošto sa Dorom idem u lov. Od prijatelja sam dobio sombrero iz Španije. Kad ga stavim na glavu, pola Teške muke je u ladovini - kroz osmeh će Milašin. Zanimljivo je i da je u toj pećini pronašao zube medveda, stare 10.000 godina. Slao ih je analizu i saznao da je medved došao iz Švajcarske.
 

Deo letnjikovca
Skoro ne postoji javna ličnost koja nije bila gost Teške muke. Milašin ne želi da odaje njihova imena, ali kaže da ovde imaju jedinstvenu priliku da se opuste daleko od očiju ljubopitljive javnosti. Nedavno su mu gosti bili glumac Radoš Bajić i Đoda, popularni lik iz serije "Selo gori, a baba se češlja".

- Kuma Slobodanka Simić iz Plažana pomaže mi da ugostimo sve goste. Tom prilikom bilo je nas tridesetak. Njih desetak nije pilo alkohol. Mi ostali popili smo 80 litara vina. Pilo se kao pod nadnicu. Pojeli smo dva vepra od po 80 kilograma. Inače, ovde se jede samo jagnjad do 30 kilograma i a prasad do 20 kilograma - priča Milašin.

Propast Srbije

Milašin je u zavičaju jedno vreme radio u rudniku i imao oko 1.500 nekadašnjih nemačkih maraka. Da bi napravio kuću u Panjevcu, podigao je kredit. Šest meseci kasnije otišao je u Švajcarsku gde je imao platu od 1.200 franaka. Međutim, za pola godine plata u Srbiji je pala na 500 maraka.

- Kada sam posle osam meseci došao u Srbiju da izmirim dug za kredit koji u međuvremenu nisam plaćao, radnica na šalteru Jugobanke me je pitala da li bih mogao da platim ceo kredit sa kamatama. Rekao sam da je to nemoguće. I ne slušajući šta joj kažem, ona je računala, računala i rekla mi da dugujem 98 franaka. Ja sam je pitao da li je to mesečni iznos. Ne, rekla mi je. Toliki je ukupni dug sa kamatama. Samo što nisam pao na šalter kada mi je to rekla. I kako onda Srbija da ne propadne - pita se Milašin.
      = izvor: VESTIonline

недеља, 4. јануар 2015.

Две Русије

одломци из интервјуа Андреја Кончаловског, редитеља

==============







Редитељ Андреј Кончаловски (1937) изданак је чувене руске уметничке династије. Његов отац Сергеј Михалков аутор је три верзије совјетске и руске химне, али и ватрени прогонитељ дисидената попут Солжењицина у ери комунизма.
Брат је широј јавности познатијег Никите Михалкова, за разлику од којег је мање политички ангажован. Иако умеренији, Кончаловски (користи мајчино презиме) неретко јавно коментарише политичке токове у Русији и у свету.
На овогодишњој венецијанској Мостри награђен је „Сребрним лавом” за филм „Беле ноћи поштара Алексеја Трјапсина”, а крајем јануара ће бити гост на филмском и музичком фестивалу „Кустендорф”.  (....)
Исте метафоре често користите за описивање стања у кинематографији и у политици. Може ли дуалитет између холивудског и европског приступа филму који помињете да се примени на тренутно политички супротстављене позиције Истока и Запада?
На великој сцени догађа се такмичење између САД и остатка света. За последњих двадесетак година Америка је постала прилично арогантна и покушава да на остатак света прошири своје вредности и начин размишљања. Сведоци смо америчког центризма, а политика која га пропагира често је агресивна. Чини ми се да је такав приступ коначно изазвао реакцију.
Писали сте о ерозији руске државе и паду морала нације који се не зауставља још од времена комунизма. Да ли је таква Русија у стању да се носи са новим спољнополитичким околностима?
Руска држава није нарочито ефикасна. Ту не мислим ни на политичку или економску димензију, већ ми се чини да је највећи проблем у руском народу, у његовом менталитету. Рекао бих да је реч о средњовековном менталитету. Ми смо у потпуно другом вагону, у сасвим другој брзини у поређењу са европским земљама. У самој Русији постоје две државе. Један мањи део који називамо „белом Русијом” чине мислећи људи који желе слободу. Њихове темеље је ударио Петар Велики и све чиме се поносимо у руској култури десило се после његових реформи – Чајковски, Достојевски, Чехов... Постоји међутим и онај много бројнији део, такозвана црна Русија коју чине средњовековне масе како у Москви тако и широм земље, а међу њима Путин ужива највећу подршку. По питању менталитета још се нису отарасили робовског наслеђа и себе и даље не доживљавају као грађане. Јаз између две Русије испуњен је страхом и неповерењем...
Да ли и даље сматрате да је Русији потребан лидер калибра Петра Великог да би напредовала и који би смогао снаге да грађанима каже неке непријатне истине о њима самима? 
Мислим да сам био превише оптимистичан у време када сам тако нешто изјављивао и више не мислим тако. Руски народ је веома тешко променити, тешко је утицати на тај менталитет који је у огромној мери укорењен и снажно повезан са важним конзервативним институцијама попут православне цркве. Модернизовати такву земљу не би било лако ни Петру Великом.
А каква је у том светлу улога Владимира Путина?
Путин показује много лидерских квалитета. Али мислим да би људи попут њега требало што пре да схвате нужност реформисања државе. Крајње је време да се почне са модернизацијом државе, али чини ми се да Путин сада има хитнијих проблема.
Којих? 
Зауставити рат и блокирати напредовање НАТО-а на исток.
Медији и интелектуалци на Западу међутим немају дилему да је за тај сукоб главни кривац Путин, док руски медији величају свог председника а његова популарност код куће је огромна. Где је истина? 
На Западу се води права информативна капања и пропагандни рат против Владимира Путина само због тога што је смогао снаге да Америци каже не. САД још нису схватиле да се свет променио и да је прошло време када је Вашингтон могао целој планети да диктира шта да ради а да се нико не успротиви. Убрзано надолази мултиполарни свет у којем нема апсолутне доминације једне силе и који подразумева више другачијих вредносних система и погледа на свет. Не знам засигурно ко ће бити главни носилац тих промена, али и посматрачу са стране је јасно да за америчким идеалима више не иду ни Латинска Америка, нити делови Азије, Африке...
Спекулише се о приближавању Русије и Кине... 
Кина ће кад-тад бацити око на огромна, ненасељена руска пространства која су приде пребогата природним ресурсима. У Сибиру на квадратном километру у просеку живи двоје људи, док је на сличним теренима у Кини насељеност око 150 становника. То је једноставно неумољиви језик закона физике. Кинези су уз то веома стрпљиви, много стрпљивији него људи западне цивилизације.
Каквој судбини могу да се надају мали народи када дође до судара великих играча? Да ли је кључ у груписању или приступању савезима?
Готово свака европска земља жели да се прикључи ЕУ, али унија се није доказала као добра творевина која је у стању да сачува појединачне идентитете држава чланица. Када је покренут пројекат њеног оснивања тако нешто је било обећано, али реалност којој смо данас сведоци демантује прокламоване идеале и показује да бриселске институције не оклевају при санкционисању индивидуалности. Притисак који долази из централе међутим има много више успеха код земаља источне Европе које показују више спремности у испуњавању задатих налога.
Ситуација у Србији је по много чему специфична. Са једне стране је тежња ка модернизацији земље и уласку у ЕУ, а са друге јак осећај русофилије међу овдашњим грађанима. Колико тај осећај има покриће у руском доживљају Србије?
Русија је у случају Косова недвосмислено стала уз Србију и подржала ваше интересе за очување јединства земље. Ипак, Европска унија је желела другачији поредак, па је појачала притисак. Ваша земља и цели регион је при крају двадесетог века имао и превише проблема са ратовима и другим страхотама. Чини ми се да и даље трпите последице и да ће проћи још много времена да се оне санирају. Последице још остају.

Када помињете Косово, зар се не чини да је управо Владимир Путин недавно индиректно сигнализирао заокрет у руској политици према тамошњој ситуацији правдајући косовским преседаном дешавања на Криму? 
На то не могу да одговорим јер нисам политички аналитичар, али као посматрач могу да кажем оно што је мени очигледно. Чини ми се да је прерано да говорим о Криму. Сви говоре о Криму, али хајде да сачекамо десетак година и видимо шта ће се догодити. Предосећам да у том периоду ни ЕУ неће бити иста као што је данас. Уједињено Краљевство и можда Грчка нису претерано везани за јединствену европску идеју. Показаће се да је потпуно илузоран приступ да се из једног центра, као што је тренутно Брисел, контролишу различити системи и потпуно другачије културе.
Драган Вукотић
објављено: у Политици 02.01.2015

субота, 3. јануар 2015.

Kritičari „Večernjih novosti“ odabrali ...



DINAMIKA HAOSA PIŠE: BORISLAV ANĐELIĆ
“MONTEVIDEO, VIDIMO SE”, Dragan Bjelogrlić



“VARVARI”, Ivan Ikić

“BRANIO SAM MLADU BOSNU” Srđan Koljević

“TOP JE BIO VREO” ,Slobodan Skerlić

“NEPOSLUŠNI”, Mina Đukić

UPRKOS dinamici haosa na sveukupnoj filmskoj sceni, srpska kinematografija je u
protekloj godini imala zavidan rezultat. Posle izvesnog produkcijskog
zastoja u 2013, u protekloj godini se našlo čak 15 dugometražnih igranih
i dokumentarnih filmova, što je rezultat za poštovanje. Ostvareno je i
značajano približavanja gledaocima, uz relevantan balans između
umetničkih pretenzija i komercijalnog interesa, ali ne nauštrb
kvaliteta.

Ubedljivo, na vrhu te produkcije nalazi se film
“Montevideo, vidimo se” Dragana Bjelogrlića. Mada je reč o nastavku
projekta “Montevideo”, ovaj film na upečatljiv način, po atraktivnom
scenariju Ranka Božića i Dimitrija Vojnova, u osmišljenoj režiji
Bjelogrlića i uz efektna tumačenja mladih glumaca na čelu sa Milošem
Bikovićem, prosto pleni pažnju od prvog do poslednjeg trenutka.

S punim razlogom ova “urugvajska saga” o našim fudbalerima ispunjena
kvalitetnim humorom i pozitivnom energijom, koja nam je očigledno bila
preko potrebna, imala je rekordnu gledanost, a svojim uspehom vratila
publiku domaćim autorima.

Značajan doprinos srpskom filmu dali su prošle godine autori debitanti. Među
njima posebnu pažnju zaslužio je film “Varvari” Ivana Ikića. Za razliku
od fudbalskog ambijenta iz “Montevidea” iz sredine prošlog veka, Ikićevi
“Varvari” se bave današnjim mladim navijačima iz urbane srpske
provincije, koji na brutalan i bolan način tragaju za svojim mestom pod
suncem u savremenoj Srbiji, opterećenoj kriminalom, korupcijom i
devalvacijom svih vrednosti. Vodeći glumci su naturščici, Željko
Marković i Nenad Petrović, koji nas uz podršku Jasne Đuričić, suočavaju
sa tmurnom realnošću sredine u kojoj žive.

U godini koja je obeležila vek od početka Prvog svetskog rata, zahvaljujući Srđanu
Koljeviću i njegovom filmu “Branio sam Mladu Bosnu” dobili smo
respektabilan pogled u našu prošlost. Koljević se, doduše, samo posredno
bavi ratom, okosnica je, po sopstvenom scenariju, drama u sudnici, u
kojoj je glavni junak mladi austrijski advokat Rudolf Cistler, koji
brani članove Mlade Bosne koji su učestvovali u atentatu na Ferdinanda.
Sjajna glumačka ekipa sa Nikolom Rakočevićem na čelu izvrsno je
realizovala rediteljsku i scenarističku ideju Koljevića.

Po provokativnom romanu “Top je bio vreo” Vladimira Kecmanovića, povratnik u
našu kinematografiju posle dužeg vremena, Slobodan Skerlić, snimio je
uzbudljiv i dirljiv film. Zanimljiv je i debitantski film “Neposlušni”
Mine Đukić u kom dvoje mladih na setan i melodramatičan način tragaju za
svojim uspomenama iz detinjstva i zagubljenim tragovima ljubavi.

Na kraju, svojevrsno zaokružavnje prisutne komercijalne tendencije u našoj
kinematografiji uz plasiranje “kritičkih” pogleda na savremeni svet,
dali su filmovi “Spomenik Majklu Džeksonu” Darka Lungulova, “Atomski
zdesna” Srđana Dragojevića i “Mali Budo” debitanta Danila Bećkovića.

UMETNOST BEZ PUBLIKE PIŠE: VASILIJE B. SUJIĆ
MILE GROZDANIĆ, Galerija “Haos”

RADISAV TRKULjA, Galerija RTS

JUGOSLAV VLAHOVIĆ, Muzej primenjene umetnosti

ŠEMSA GAVRANKAPETANOVIĆ, “Atrijum” Biblioteke grada

ALEKSANDAR CVETKOVIĆ, Galerija “Progres”

POEZIJA je neophodna - samo ne znam zbog čega” svojevremeno je izjavio Žan
Kokto. Ona danas pokriva i sadašnje vreme kulture Srbije bolje nego u
trenutku kada je izrečena. Zna se da je umetnost potrebna ali se ne zna
zbog čega! Svako dalje objašnjenje mora krenuti od činjenice da smo
danas u nekom čudnom obliku kapitalizma u kojem se prepliću tržište i
humanistički zahvati zaostali iz vremena samoupravnog socijalizma.

“Sve što bi kralj Mida dodirnuo rukom, pretvorio bi u zlato - kapitalizam je
sve pretvorio u robu”. Ovu onespokojavajuću misao napisao je Ernst
Fišer u knjizi “O potrebi umetnosti” objavljenoj 1959. godine. Na kraju
se, ipak, u poslednjoj rečenici trgao i zapisao: “Umetnost neće umreti
pre nego što umre čovečanstvo.” Usuđujem se da tvrdim da je to jasno bez
obzira na uticaj novca i političara. Očigledno da se danas umetnost u
Srbiji ne događa spontano već okolo struje klišei u koje se umetnik
uklapa. Zato je nemoguće pojedinačno vrednovanje pošto unutar njega
vlada zasićenost i samozadovoljnost. Princip je: sve za danas, ništa za
juče ili sutra.

Ovom prilikom lista pet izložbi (Mile Grozdanić, Radisav Trkulja, Jugoslav Vlahović, Šemsa Gavrankapetanović,Aleksandar Cvetković) je moj izbor koji upućuje na traganje umetnika
izvan klišea koje nameće tehnološka brzina reprodukcije. Oni nude svoj
pogled na svet. Tragaju, otkrivaju, idu napred, vraćaju se da još jednom
provere u stalnom strahu da su u svom delu nešto propustili, pogrešno
postavili, nečim ga zagušili.

Kada se tokom devetnaestog i u prvim decenijama dvadesetog veka pojavila
moderna umetnost mnogi su se, takođe, uplašili da će umetnosti nestati.
Umetnost je preživela i oni koji su poverovali u reči Petra Odavića,
povodom ozložbe Nadežde Petrović, “da gospođica ne nađe boljih uzora od
bolesnih i trulih mozgova impresionista” teško su kasnije shvatili
protok novih umetničkih ideja. Današnje tehnološki ubrzane umetničke
struje poštuju samo ono što je vreme donelo - umetnost bez umetnosti.
Doista to se ne može ni prihvatiti niti odbaciti. Za to će se postarati
vreme a ne bespogovorni “autoriteti”, kao se to danas uobičajilo.

Oni nešto “proglašavaju za umetničko delo” a nešto ne. Jost Smirs je 2003.
godine konstatovao da je “količina savremene umetnosti gotovo
neograničena, a čitava ideja porocene umetničke vrednosti puna
nesigurnosti.” Vreme čišćenja tek dolazi pošto ni elitistička umetnost
ne može bez publike. To je pokazao ovogodišnji Oktobarski salon na kom
je registrovano oko 3.000 posetilaca. Bez publike - taj čudni podatak
sve govori - to su zakoni potrošačkog društva. U navedenom slučaju nula
više ili manje - šta to ima veze. Tačan je samo broj ambicioznih i
umreženih umetnika. A on je bezgraničan pošto se ne vodi računa o
talentu!

IMA LI PILOTA U AVIONU? PIŠE: DRAGANA BOŠKOVIĆ
“UNOSNO MESTO”, Nikolaj Ostrovski, režija Egon Savin, Jugoslovensko dramsko pozorište
“DOKTOR NUŠIĆ”, Branislav Nušić, režija Kokan Mladenović, Narodno pozorište Kruševac, Narodno pozorište Sombor “KAZIMIR I KAROLINA”, Eden fon Horvat, režija Snežana Trišić, Atelje 212

“POSTMODERNI KABARE DOBROG VOJNIKA ŠVEJKA”, Aleksandar Lukač / po Jaroslavu Hašeku/, režija Aleksandar Lukač, Šabačko pozorište

”SAN LETNjE NOĆI”, Viljem Šekspir, režija Đurđa Tešić, Pozorište “Boško Buha”, Večernja scena

NEDOVOLjNO kvalitetno vrednovana, predstava “Unosno mesto”, za divno čudo, nije
donela Sterijinu nagradu Branislavu Lečiću, koji je u njoj prosto
maestralan. O rasprodaji svega, o duhovnoj i moralnoj devalvaciji, Egon
Savin je sačinio pozorišno delo koje treba da obeleži više nego samo
jednu godinu. Tačno, precizno, emotivno, značajno za pozorište uopšte,
Savin je, u svom poznatom maniru, postavio na scenu čitav jedan svet i
danas, nažalost, prepoznatljiv.

U ovoj godini, kada se obeležavalo sto pedeset godina od rođenja Branislava Nušića, nagledali
smo se ne samo proizvoljnosti na Nušićeve teme, nego i predstava koje sa
Ben Akibom nemaju nikakve veze. Svetao primer predstave koja se ne drži
slepo Nušićeve komedije “Dr”, ali ostaje, u ovom vremenu, na istom
tragu je “Doktor Nušić”, u koprodukciji dva danas moćna srpska teatra,
sa songovima Marka Šelića Marčela i u režiji najzanimljivijeg reditelja
poslednjih godina - Kokana Mladenovića. Rasprodaja znanja, kupovina
diploma, društveni uticaji i politikantska moda su osnove ovog
brehtovsko-nušićevskog kabarea.

Nedavno izvedena, stilizovana igra kontroverznog Edena fon Horvata “Kazimir i Karolina” govori o
slabosti ljubavi pred materijalnim momentom. Didaktična u nameri da
spreči niske instikte, a smeštena u minhenski Oktoberfest tridesetih, u
kome i danas živimo, ova predstava će tek dobiti punu satisfakciju u
svom dugom scenskom životu. Katarina Žutić i Jelena Đokić su zasigurno
kandidatkinje za značajne glumačke nagrade u sledećoj kalendarskoj
godini.

U gotovo istekloj 2014. godini, osim jubileja Branislava Nušića, srpska
pozorišta su imala za mnoge nedosegnut zadatak da kvalitetnom predstavom
obeleže ovu godinu, kao stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata.
Šabačko pozorište je jedino, a da to nije bio gromoglasan pucanj uprazno
kao kod drugih, sačinilo moderan, duhovit, ironičan “Postmoderni kabare
dobrog vojnika Švejka”, oslanjajući se na provereni Hašekov humor i
prostudiranu Lukačevu režiju, uz učešće svog izuzetnog glumačkog
ansambla.

U godini još jednog jubileja, ovoga puta Viljema
Šekspira (godišnjica i rođenja i smrti) dobili smo novo tumačenje “Sna
letnje noći” kao treš medijski karneval, i ovo tumačenje je, kao što je i
red, podelilo kritiku. Predstava u kojoj briljiraju Nebojša Glogovac i
Dejan Dedić je definisana teatrom u kome je postavljena (večernja scena
teatra za decu) i presek je kulture zabave i tretiranja ljubavne
persiflaže, koja je u ovom vremenu postala navika.

Ovaj  pregled je, dakle, suma jubileja koji su se u srpskim (ne samo
prestoničkim) pozorištima obeležavali u 2014. godini i pokazuje koliko
je domaći autor (sa kvalitetnim tekstom) malo prisutan na našim scenama.
O mladim piscima, koji treba da nastave našu nacionalnu dramsku
umetnost, da se i ne govori.

Najbolje iz 2014. godine | Kultura | Novosti.rs

Из пристиглих писама

  • УСПОМЕНЕ И ПРИКЉУЧЕНИЈА - 16.12.2022. То није снимила жена чије фотографије волим, већ ја, посматрајући кроз балкон наше друге куће чуда светлости и део хоризонта на југозападу. Хор...
    Пре 3 месеца